Ja sam još kao dječarac najviše volio otarke (peškire-ručnike) tj. njihove lijepe utkane krajeve.

Cepelić je od rane mladosti pokazivao iznimno zanimanje za narodni život i običaje, posebice tekstilno rukotvorstvo. Prikupio je vrijednu zbirku uporabnoga i dekorativnoga seljačkog tekstila, s pojedinim već tada raritetnim predmetima. Svojim tematskim radovima (obrada i bojenje tekstilnih sirovina; tkanje, vezenje, ćilimarstvo, dijelovi odjevnog ruha, pisanice, zadružni život i dr.) dao je velik doprinos hrvatskoj etnografiji zabilježivši podatke relevantne i za suvremena etnološka istraživanja. 

Njegov opširni prikaz „domaćeg tekstilnog obrta“ i opis izložaka na Gospodarskoj izložbi održanoj 1891. u Zagrebu, napisan na poticaj Janka Iblera, prvi je sustavni prikaz tekstilnoga rukotvorstva u hrvatskim krajevima. Na temelju tekstilnih predmeta, odnosno sirovina, primijenjenih tkalačkih i vezilačkih tehnika te ornamenata, Cepelić je nastojao rekonstruirati migracije određenih skupina stanovništva. Zalagao se za primjenu starinskih tehnika, boja i motiva, a kritički se osvrtao na promjene uzrokovane razvojem trgovine i obrta (anilinske boje, uzorci iz modnih časopisa, utjecaj građanskog odijevanja).

M. Cepelić: Povijest sela Vuke, rukopis (detalji)

Dokumentacija Etnografskog muzeja

M. Cepelić: Đakovačka groblja, 1916.

Vlasnica Đurđica Gross-Ašperger (Zagreb)

M. Cepelić: Stolna crkva djakovačka, 1915.

Vlasnica Đurđica Gross-Ašperger (Zagreb)